Rezultati
Sažetak radnog paketa 1 (WP1)
Zajedno s klimatskim promjenama, unos stranih vrsta (NNS) široko je prepoznato kao jedna od glavnih prijetnji akvatičnoj biološkoj raznolikosti i utjecaju na dobrobit ljudi. Prva regulacija europskog zakonodavstva o stranim vrstama koja se odnosi na invazivne strane vrste (IAS), stupila je na snagu 2014. godine Uredbom EU-a 1143/2014 o sprječavanju i upravljanju unošenja i širenja invazivnih stranih vrsta. Na temelju gore spomenute Uredbe države članice (MS) trebale bi poduzeti mjere za puteve nenamjernog unosa, za rano otkrivanje i brzo iskorjenjivanje stranih vrsta te za upravljanje vrstama koje su već široko rasprostranjene na njihovom teritoriju. Međutim, još uvijek nije poznato da li je ova uredba utjecala na daljnje djelovanje u balkanskim zemljama koje nisu članice EU, iako su države članice dužne poticati suradnju o IAS-u s trećim zemljama (članak 22.). NNS i biološka raznolikost općenito su od niskog prioriteta u političkim programima mnogih zemalja, što posebno vrijedi za europske zemlje izvan EU-a. Nadalje, zemlje izvan EU-a nisu obvezne provoditi zakone EU-a koji se odnose na NNS, a to može ostaviti otvorene koridore za invaziju. Stoga su prema WP1 ciljevi i zadaci bili analizirati: (1) uredbu o politici stranih vrsta; (2) definicije okoliša i planovi upravljanja; (3) obrazovnu razinu i praksu u obrazovanju; i (4) socioekonomsku percepciju. Također, razvijene su prakse upravljanja rizikom i plan puta (roadmap plan) za provođenje i upravljanje rizikom za NNS vrste na zapadnom Balkanu, a analiziran je i razvoj obrazovanja.
Uredba EU-a 1143/2014 je implementirana u Programskim zemljama (Italija, Grčka i Hrvatska) i u Crnoj Gori kao Partnerskoj zemlji. Albanija, Bosna i Hercegovina nemaju zasebnu zakonsku regulativu o stranim vrstama. Dodatni problem Bosne i Hercegovine je složena struktura vlasti i nedostatak jedinstvenog zakonodavstva na nacionalnoj razini. Albanija je više usmjerena na zaštitu morske biološke raznolikosti nego na kopnene vode. Na zapadnom Balkanu nacionalni popisi stranih vrsta nisu potpuni i treba ih ažurirati. Identificirane su različite definicije stranih vrsta koje su obično regulirane zakonskim propisima u zemljama koje su NNS već primijenile u zakonodavstvu. Programi praćenja posebno usmjereni na strane vrste još uvijek nisu započeli niti u Programskim zemljama EU, osim u Hrvatskoj. Očito je nedostatak financijskih sredstava važan da zemlje započnu s takvom aktivnošću. Alati za upravljanje rizikom poput AS-ISK korišteni su samo na akademskoj razini, ali u praksi upravljanje rizikom NNS vrsta nije provedeno ni u jednoj od ispitanih zemalja. Većina zemalja edukaciju o NNS-u vrši putem tečajeva povezanih s projektnim aktivnostima koji predstavljaju glavnu obrazovnu praksu. Programske zemlje (Hrvatska, Turska) i zemlje partneri (Albanija i Bosna i Hercegovina) imaju na dodiplomskom, magistarskom i/ili doktorskom studiju predavanja o ekološkim i / ili socio-ekonomskim utjecajima NNS-a i IAS-a.
Razina obrazovanja sukladna je implementaciji NNS-a u zakonsku regulativu te je posljedično nedovoljno razvijena. Svijest građana i obrazovna pripremljenost za rješavanje NNS vrsta u partnerskim zemljama identificirana je kao niska te su identificirane različite vizije pristupa. Ciljna skupina za obrazovne programe NNS-a u regiji bili bi studenti, dionici kao što su mala i srednja poduzeća u ribarstvu, poljoprivredi, turističkoj industriji (Nacionalni parkovi, udruge ribara, sportska i rekreacijska udruženja itd.) i dionici kao kreatori politike (lokalna samouprava i središnja državna vlast). Na temelju utvrđenog trenutnog stanja u partnerskim zemljama zapadnog Balkana identificirane su sljedeće mogućnosti: (1) razvoj Nacionalne strategije i akcijski planovi za invazivne vrste; (2) izrada dosljednog nacionalnog zakonodavstva u skladu sa strategijom i akcijskim planom; (3) komunikacijska strategija unutar i izvan teritorijalnih okvira (4) bolja kontrola nad unošenjem, puštanjem i praćenjem novih vrsta (5) uspostavljanje granične kontrole i biološke sigurnosti; (6) analiza rizika; (7) razvoj strategije za podizanje svijesti; (8) i razvoj strategije obrazovanja koja se temelji na utvrđenim ciljnim skupinama. Zajedničkim naporima i dobrom komunikacijom ove bi se mogućnosti mogle provesti na zapadnom Balkanu kako bi se spriječili daljnji gubici biološke raznolikosti.
Sažetak radnog paketa 2 (WP2)
Pretpostavka Radnog paketa 2 (WP2) je da stvori dobru bazu svih dostupnih informacija i podataka o stranim akvatičnim vrstama (engl. non-native species NNS) u ciljanim zemljama koja će biti kontinuirano ažurirana rezultatima dobivenim unutar WP2: internetska platforma i baza podataka. Relevantni zadaci koje treba ispuniti da bi se dovršila implementacija WP2 su (a) pregled literature i istraživanje glavnih vodenih tijela partnerskih zemalja, (b) intervju s predstavnicima industrije i dionicima (zainteresiranim stranama), (c) kombiniranje nalaza za izradu internetske platforme, (d) izrada internetske baze podataka i (e) probno testiranje baze zajedno s pregledima procjena. Prezentirani sažetak kreiran je na osnovu pregleda literature i istraživanja glavnih vodenih tijela partnerskih zemalja.
Pionirska istraživanja o NNS datiraju iz 1970-ih. Od tada su istraživanja na ovom području brzo napredovala na globalnom nivou. Općenito promatrano, unos NNS u morska staništa može se dogoditi namjerno ili slučajno. Dostupni podaci Europske agencije za okoliš (EEA) pokazuju da je u europskim morima prisutno oko 1 223 NNS, od čega je gotovo 81% (1 039) zabilježeno u periodu 1949-2017. Trend unosa NNS u Sredozemno more dosegao je vrhunac od 2000. do 2005. godine, s približno 21 novom vrstom godišnje. Glavni vektori unosa stranih vrsta poznatih u Mediteranu su (i) akvakulturne aktivnosti (44 vrste, 41%), (ii) Sueski kanal (28 vrsta, 26%), (iii) pomorski transport (17 vrsta, 15%), (iv) ribolovne aktivnosti (3 vrste, 3%) i (v) trgovina akvarijskim vrstama (1 vrsta 1%).
Balkanski poluotok je jedno od svjetskih žarišta biodiverziteta sa najvećim udjelom endemskih vrsta riba ograničenog areala u Europi. Međutim, nedavna istraživanja provedena u nekoliko balkanskih zemalja otkrila su da je 15%-23% njihove slatkovodne riblje faune stranog podrijetla, a da ihtiofaunu pojedinih slijevova, poput onih rijeke Dunav i jezera Pamvotis (Grčka), čini više od 50% i 80% stranih vrsta riba. Sve do ranih 1950-ih, prvenstveno su unesene sjevernoameričke i azijske vrste, dok je interes za vrste iz sjeverne i zapadne Evrope nastao kasnije. Ukupno je 60 vrsta riba uneseno je na Balkanski poluotok namjerno, slučajno ili prirodnim širenjem. Prvi unosi u kopnene vode zabilježeni su u 19. stoljeću u Bugarskoj (dvije vrste), Hrvatskoj (jedna vrsta) i Sloveniji (četiri vrste). Inventarizacija stranih vrsta predstavlja osnovni prvi korak i kritično sredstvo za provedbu relevantnih politika i razgraničenje pristupa upravljanja. Iako su napori upravljanja/inicijative javnih politika usmjereni na suzbijanje stranih i invazivnih vrsta intenzivirani na globalnom i regionalnom nivou, takvi se popisi moraju redovito ažurirati i ostati aktualni, jer se čini da stopa uvođenja novih NNS na globalnom nivou ne opada. Uključivanje deskriptora i pokazatelja stranih vrsta u instrumente javnih politika stvorilo je obaveze izvještavanja na nacionalnom nivou (vidi npr. Tsiamis i sur., 2019) i pokrenulo val znanstvenih aktivnosti usmjerenih na otkrivanje, kvantifikaciju, istraživanje, i ublažavanje njihovog utjecaja na okoliš. Također, koncept „građanske znanosti“ (eng. Citizen Science), tj. uključivanje javnosti u proizvodnju znanstvenih podataka (McKinley i sur., 2017), pružio je važan doprinos ranom otkrivanju prisutnosti novih stranih vrsta. Nadalje, nadzor odomaćenih stranih vrsta (Giovos i sur., 2019.) i nove genetičke metode sve više se rutinski koriste za razjašnjavanje nedoumica u vezi s identitetom i geografskim porijeklom vrsta (Bayha i sur., 2017; Viard i sur., 2019). Kao rezultat toga, vremenski razmak između prvog otkrivanja nove strane vrste i objavljivanja odgovarajućeg zapisa smanjio se posljednjih godina, čemu je u velikoj mjeri pomogla spremnost znanstenih časopisa da objavljuju takva zapažanja o biološkoj raznolikosti.
Balkanski poluotok graniči se s Jadranskim i Jonskim morem na zapadu, Sredozemnim morem na jugu i Egejskim, Mramornim i Crnim morem na istoku. Velika biološka raznolikost vrsta riba rezultat je geološke i paleoklimatske povijesti regije i geofizičke raznolikosti kopnenih vodnih tijela. Klimatske razlike između različitih dijelova Balkanskog poluotoka dodatno doprinose tim biogeografskim razlikama.
Albaniju odlikuje visok stupanj biološke raznolikosti na razini ekosustava i vrsta, posebno u kontekstu njene male površine. Ova raznolikost rezultat je (a) širokog raspona klimatskih prilika, nadmorske visine i geologije u Albaniji; (b) njene pozicije na sjecištu dvije glavne biogeografske zone (srednja Euopa i Mediteran); (c) njene pozicije uzduž važnog migratornog puta ptica; (d) njenih obala na Jadranskom i Jonskom moru; i (e) obilja ekološki raznolikih slatkovodnih ekosistema. Albanija je ekološki povezana sa susjednim zemljama zajedničkim staništima, jezerima i rijekama, kao i migracijama ptica i morskih organizama. Do sada postoji 20 registriranih morskih invazivnih stranih akvatičnih vrsta (IAS). One pripadaju različitim taksonomskim skupinama kao što su Rhodophyta (4 vrste), Chlorophyta (1 vrsta), Phaeophyta (1 vrsta), Spermatophyta (1 vrsta), Annelida (1 vrsta), Decapoda (3 vrste), Mollusca (5 vrsta) i Pisces (4 vrste). Za identifikaciju NNS u Albaniji korišteni su različiti pristupi. Jedan je pristup da su identifikaciju NNS vrsta izravnim uzorkovanjem jedinki NNS vršili istraživači. U drugim slučajevima, uzimanje uzoraka vršili su ribari, a naknadnu identifikaciju i opis vrsta napravili su znanstvenici ili je ona urađena u okviru projekata građanske znanosti (citizen science projects), kao što je „Da li vam je to strano? Podijeli to!!!" i „Lokalno ekološko znanje - LEK“.
Bosna i Hercegovina (BiH) je geomorfološki, hidrološki i klimatski vrlo raznolika zemlja, što je rezultiralo izraženom ekološkom heterogenošću. Objavljeni izvještaji uključuju gotovo 5.100 identificirana taksona viših biljaka, što podcrtava njeno florističko bogatstvo i svrstava zemlju među najbogatije u Europi u kontekstu biodiverziteta. To potvrđuje i veliki broj endemskih i reliktnih vrsta, posebno među beskralješnjacima. Faunu BiH karakterizira pojava refugija i razvojnih centara, te najjedinstvenija fauna krških izvora, planinskih bujica i kanjona. Fauna riba u BiH relativno je dobro istražena. Ukupno ima 119 slatkovodnih vrsta riba. Najveća raznolikost prepoznata je u porodici Cyprinidae (26 rodova i 51 vrsta) i Salmonidae (5 rodova i 8 vrsta). Tijekom florističkih istraživanja područja duž donjeg toka rijeke Une u proljeće 2009. godine zabilježeno je 14 stranih invazivnih vrsta, koji su se uglavnom širili zbog prelaska sa ekstenzivne na intenzivnu poljoprivrednu praksu. BiH ima svega 27 km dugu obalu na Jadranskom moru. Ipak, područje istraživanja morskog okoliša je, općenito, još uvijek nedovoljno razvijeno i iskorišteno u zemlji.
Crnu Goru karakterizira visok genetički diverzitet, te bogatstvo vrsta i ekosustava. Glavna karakteristika biodiverziteta Crne Gore je visoka abundancija različitih vrsta i ekosistema na uskom geografskom području. Posebna istraživanja i praćenje NNS u Crnoj Gori još uvijek nisu provedena. Dostupni podaci o NNS potječu iz različitih projekata i monitoring programa, uključujući nacionalna i međunarodna istraživanja. Posljednjih godina provedba LEK-a bila je u okviru FAO AdriaMed i BALMAS projekata koji su omogućili uspostavljanje transnacionalne suradnje među istraživačima jadranskih zemalja. Lokalno ekološko znanje ribara istraženo je kako bi se dobile alternativne informacije o prisutnosti vrsta, dok su znanstvenici paralelno vršili procjenu kvalitativnih i kvantitativnih indeksa abundance vrsta. Ovim projektima zabilježena je prisutnost šest vrsta makroalgi, jedne vrste spužvi, 11 vrsta mekušaca, tri vrste člankonožaca, dva crva, jedan briozoan, jedna ascidija i 12 novih vrsta riba. Za slatkovodne ekosustave, popis bibliografskih zapisa o unesenim slatkovodnim vrstama riba dat je u radu Piria i sur. (2018), u okviru kojeg je u crnogorskoj regiji identificirano 16 vrsta.
Upravljanje invazivnim stranim vrstama jedan je od najvećih izazova za očuvanje kopnene, slatkovodne i morske autohtone biološke raznolikosti. Invazivne vrste zabilježene su kao drugi najčešći uzrok izumiranja vrsta, dok se njihovi ekološki uticaji mogu širiti duž prehrambene mreže. Ovi utjecaji mogu narušiti socio-ekonomsku funkciju i zdravlje ekosustava te prouzrokovati ozbiljan gubitak usluga ekosustava. Njihovo upravljanje je presudno za očuvanje biodiverziteta i dobrobit ljudi. U nekoliko slučajeva, primjena takvih strategija dovela je do mnogih uspješnih iskorjenjivanja stranih vrsta. U morskom okruženju, velika ekološka povezanost kroz vodeni medij potiče širenje vrsta, čineći napore za kontrolu bioloških invazija izazovnijim. Iskorenjivanje morskih invazivnih vrsta postignuto je u rijetkim slučajevima koje karakterizira rano otkrivanje i brzi odgovor u ograničenim područjima. U slučaju odomaćenih populacija invazivnih vrsta, iskorjenjivanje je malo vjerojatno, a cilj menadžmenta je smanjiti njihove populacije na razine koje imaju manje utjecaje koji se smatraju prihvatljivim. Treba razmotriti sveobuhvatan pristup upravljanju invazivnim vrstama: očekivani utjecaj ovih vrsta na autohtone ekosustave, dostupne mogućnosti tehničkih intervencija, njihov očekivani doprinos uspjeha i njihovi troškovi, rizici povezani s upravljanjem, razmjer javne podrške i podrška dionika predloženim intervencijama. Raspon većine morskih invazivnih vrsta uglavnom je predstavljen s 12 modelnih vrsta, koje se razlikuju u njihovim disperzijskim kapacitetima (niskim u odnosu na visoke), njihovom rasprostranjenošću na području pod upravljanjem (lokalizirano u odnosu na nelokalizirano) i njihovim taksonomskim identitetom (makrofiti, beskičmenjaci ili ribe). Nijedna od upravljačkih radnji nije se smatrala idealnom (u potpunosti primjenjivom) za kontrolu bilo koje od 12 vrsta. Međutim, dokazi pokazuju da je vjerojatnije da će upravljanje morskim invazivnim vrstama uspjeti u slučajevima kada se vrsta otkrije rano i odgovor adekvatnih nadležnih institucija bude brz.
U Albaniji su pregledom literature prisutni ograničeni podaci, uglavnom zbog slabo zastupljenih istraživanja više grupa organizama, posebno beskralješnjaka, i općenito vodenih staništa (morskih i slatkovodnih). Većina podataka koji se odnose na invazivne strane vrste prikupljeni su sporadično, kroz opće studije fokusirane na nekoliko grupa flore i faune. Iako su institucije malo učinile, postoji nekoliko međunarodnih konvencija i sporazuma koje je ratificirala Albanija, a koji uključuju NNS ili invazivne strane vrste. Glavne institucije koje se bave istraživanjima vezanim uz NNS i invazivne strane vrstame u Albaniji su Poljoprivredno Sveučilište u Tirani i druga Sveučilišta u regiji, Institut za sigurnost hrane i veterinu i Institut za javno zdravstvo.
Baza akvatičnih stranih vrsta identificiranih u Albaniji, naziv nacionalnog jezika, putevi i vektori unosa zajedno s odgovarajućom objavljenom literaturom
Bosna i Hercegovina još uvijek nema razvijen program praćenja invazivnih vrsta, kao ni zakon koji regulira praćenje, kontrolu i smanjenje negativnog uticaja invazivnih vrsta. Strategija i akcijski plan za zaštitu biološke raznolikosti Bosne i Hercegovine 2015-2020. navodi obavezu države da radi na kontroli invazivnih vrsta. Prema ovoj strategiji, strane životinjske vrste došle su na područje BiH direktno ljudskim uticajem, za potrebe uzgoja i proizvodnje, ili indirektno različitim aktivnostima. Osim toga, problem invazivnih vodenih vrsta u BiH opisan je i u Strateškoj studiji o utjecaju na okoliš Plana upravljanja vodama za rijeku Savu u Federaciji Bosne i Hercegovine. Trenutno je u tijeku projekat pod nazivom „Sava TIES - Očuvanje staništa sliva rijeke Save kroz transnacionalno upravljanje invazivnim stranim vrstama“ koji se bavi identifikacijom i kontrolom invazivnih vrsta u Nacionalnom parku Una. Projekt Sava TIES bavit će se ovim izazovima i razviti strateški okvir za međusektorsko, transnacionalno upravljanje, kontrolu i iskorjenjivanje invazivnih stranih vrsta u slivu rijeke Save. Ovo će biti prvi pokušaj rješavanja ovog zahtjevnog pitanja na transnacionalnom koridoru u regiji, dok će stečeno iskustvo koristiti dionicima unutar dunavske regije, ali i šire.
Baza akvatičnih stranih vrsta identificiranih u Bosni i Hercegovini, naziv nacionalnog jezika, putevi i vektori unosa zajedno s odgovarajućom objavljenom literaturom
U Crnoj Gori ne postoji poseban program praćenja koji se fokusira samo na NNS i invazivne strane vrste. Podaci o tim vrstama prikupljaju se kroz razne nacionalne i međunarodne projekte, monitoringe i istraživanja, ali se posebno praćenje ne provodi. U Crnoj Gori ne postoji razvijen program praćenja invazivnih vrsta. Uredba EU br. 1143/2014 implementirana je u crnogorski zakonodavni okvir kroz Zakon o stranim i invazivnim stranim vrstama biljaka, životinja i gljiva. Ovim se zakonom uređuje način sprečavanja unošenja i širenja stranih i invazivnih stranih vrsta biljaka, životinja i gljiva, radi ublažavanja i smanjivanja štetnog uticaja na biološku raznolikost, usluge ekosistema i / ili zdravlje ljudi.
Baza akvatičnih stranih vrsta identificiranih u Crnoj Gori, naziv nacionalnog jezika, putevi i vektori unosa zajedno s odgovarajućom objavljenom literaturom
Sažetak radnog paketa 1 (WP1): Implementacija modela upravljanja rizicima za Zapadni Balkan
Kroz radni paket 3 (WP3) željeli smo dati priliku dionicima za razumijevanje osnovnih koncepata upravljanja rizicima. Danas je upravljanje rizicima važna tema istraživanja jer su rizici uvijek prisutni u proizvodnoj aktivnosti. Složenost proizvodnih aktivnosti (akvakultura, akvarij, ribarstvo, pomorstvo, itd.) i rizik od bijega/prijenosa stranih (NN) vrsta iz područja akvakulture potiču nastanak rizika koji se moraju uzeti u obzir u procesu odlučivanja. Iz tog razloga razvijen je WP3 kako bismo razjasnili osnove upravljanja rizicima kroz kratki novi prijedlog pregleda literature za upravljanje rizicima. O ovom području danas se znatno raspravlja te smo pokušali izraditi najnoviji plan upravljanja NN vrstama za Zapadni Balkan. Dakle, pretpostavka WP3 je pružiti partnerima sa Zapadnog Balkana korisne alate kako bi mogli razumjeti učinke NN vrsta na gospodarstvo, obrazovanje i društvo. Rizici povezani s ovim WP-om su nedostatak dostupnosti i pristupačnosti trenutnih politika i obrazovnih praksi i načela u području procjene rizika od NN vodenih vrsta.
Prva dva dijela WP3 imala su za cilj izvršiti pregled literature o trenutnim spoznajama o modelima upravljanja rizicima u okviru koncepata stranih vrsta, rizika, upravljanja rizikom i metodologije za izvođenje najnovijih modela. Kroz pregled literature se pokazalo da su alati za podršku odlučivanju ključni instrumenti za analizu rizika od NN vrsta jer pomažu u identifikaciji (probiru) i procjeni rizika povezanih s NN vrstama, kao i to da pružaju podršku donositeljima odluka uključenima u njihovo upravljanje. Trenutno se koriste u redovnom poslovanju, društvenim znanostima, medicini, politici, sportu, informacijskim tehnologijama i transportu, a danas predstavljaju glavne gradivne blokove u upravljanju okolišem i znanosti. Prvi korak u procesu analize rizika je probir potencijalno invazivnih NN vrsta, čiji je cilj identificirati vrste koje će vjerojatno biti invazivne (i stoga zahtijevaju sveobuhvatnu procjenu rizika) i za koje je manje vjerojatno da će biti invazivne (i stoga je manje vjerojatno da će zahtijevati detaljnu analizu).
Predložen je pristup dvostrukog koraka za opću provedbu upravljanja rizicima za sve dionike. Ovo predviđa integrativnu upotrebu dvije različite metodologije: kompleta za analizu invazivnosti vodenih vrsta (AS-ISK) za procjenu rizika stranih vrsta i metode maksimalne entropije (MaxEnt) za predviđanje rasprostranjenosti stranih vrsta u Zapadnom Balkanu. Kombinirana i integrirana uporaba obje metodologije testirana je za neke dobro poznate vrste NN među onima prijavljenim na ažuriranim popisima za zemlje Zapadnog Balkana koji su izrađeni kao jedan od ishoda WP2.
Alat AS-ISK v.2.3 korišten je za procjenu rizika invazivnosti nekih stranih akvatičnih vrsta na području istraživanja. Za procjenu su korištene AS-ISK granične vrijednosti za osnovnu procjenu rizika (BRA) i BRA + procjenu klimatskih promjena (CCA) prema Vilizzi i sur. (2021.). Ukupno je odabrano 17 vrsta, iz svake od 3 partnerske zemlje (Albanija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora) i za balkanske Programske zemlje (Hrvatska i Sjeverna Makedonija). Procjena rizika izvršena je za 10 slatkovodnih riba, 2 morske ribe, 2 slatkovodna beskralježnjaka, 2 morska beskralježnjaka i jednu slatkovodnu biljnu vrstu. Neke vrste ocjenjivalo je više od jednog ocjenjivača i/ili za različita područja procjene rizika.
Drugi korišteni alat je metoda maksimalne entropije (MaxEnt), jedan od najčešće korištenih algoritama modela distribucije vrsta (SDM) koji povezuje pojavu vrsta s odgovarajućim varijablama okoliša za procjenu pogodnih staništa za ciljnu vrstu. MaxEnt metoda je korištena za istraživanje potencijalne rasprostranjenosti i prikladnosti staništa nekih vodenih stranih vrsta prisutnih u regiji Zapadnog Balkana. Izabrane vrste su bile iste kao one odabrane za analizu rizika pomoću AS-ISK alata. Radi se o različitim svojtama te uključuju slatkovodne i morske vrste riba i beskralježnjaka, kao i slatkovodne biljne vrste. Maxent je korišten u ovoj studiji za određivanje pogodnih staništa odabranih vrsta prema njihovoj pojavi i povezanim varijablama okoliša. Prije pokretanja modela, podaci o okolišu ponovno su izračunati metodom „interpolacije najbližeg susjeda“ kako bi se dobila najveća moguća prostorna razlučivost.
Kombinacija između MAXENT metode i alata za procjenu rizika kao što je AS-ISK može pomoći kreatorima politike, zaštitnicima prirode i menadžerima da donesu pouzdane i dobro informirane odluke o vjerojatnim mjerama upravljanja u bliskoj budućnosti.
Najšire predloženi pristup u literaturi za proces upravljanja rizikom je pristup u 5 linearnih koraka:
● Identifikacija rizika
● Analiza rizika
● Evaluacija prioriteta za rizik
● Postupanje sa rizikom
● Kontrola i pregled rizika
Dakle, prema ovom pristupu, analiza rezultata WP1, WP2 i WP3 temeljem ovog Modela, predložen je sljedeći način upravljanja rizikom za zemlje Zapadnog Balkana:
● Identifikacija rizika: pregled regulative politike, definicija okoliša i planova upravljanja; razina obrazovanja i praksa u obrazovanju i socioekonomska percepcija NN vrsta (ishod WP1); prikupljanje literaturnih podataka i informacija kroz uključivanje dionika u identifikaciju rizika za sektore akvakulture i ribarstva i rano otkrivanje NN vrsta (rezultat WP2).
● Analiza rizika: kako bi se izvršila stalna analiza utjecaja NNS-a, partneri predlažu provedbu Nacionalne strategije i akcijskog plana za invazivne vrste u odnosu na zakonodavstvo EU-a kako bi se zaustavio gubitak biološke raznolikosti i umanjio utjecaj klimatskih promjena za tri zemlje Zapadnog Balkana (ishod WP1).
● Evaluacija prioriteta za rizik: partneri su testirali kombiniranu uporabu AS-ISK i MaxEnt alata kako bi odredili prioritet rizika (tj. procijenili NN vrste koji mogu najviše negativno utjecati) (rezultat WP3)
● Postupanje sa rizikom: kako bi se poboljšao odgovor partnerstva, implementirani su prilagođeni tečajevi i novi kurikulumi ili ažuriranje postojećih kurikuluma (planirani za WP4 i WP5)
● Kontrola i pregled rizika: predložiti provedbu kontrole uvođenja, puštanja i uspostavljanja novih NN vrsta; predložiti uspostavu granične kontrole i biosigurnosti za tri ciljane zemlje Zapadnog Balkana kao i susjedne balkanske zemlje.
Kao dodatni rezultat, predlažu se linearni koraci “Upravljanja rizikom”.
WP6: Monitoring, Evaluation and Quality Plan
The Monitoring, Evaluation and Quality Plan for Riskman is available in English here.
WP7: Dissemination and Exploitation Plan
The Dissemination and Exploitation Plan for Riskman is available in English here.