WP1 Sažetak

Zajedno s klimatskim promjenama, unos stranih vrsta (NNS) široko je prepoznato kao jedna od glavnih prijetnji akvatičnoj biološkoj raznolikosti i utjecaju na dobrobit ljudi. Prva regulacija europskog zakonodavstva o stranim vrstama koja se odnosi na invazivne strane vrste (IAS), stupila je na snagu 2014. godine Uredbom EU-a 1143/2014 o sprječavanju i upravljanju unošenja i širenja invazivnih stranih vrsta. Na temelju gore spomenute Uredbe države članice (MS) trebale bi poduzeti mjere za puteve nenamjernog unosa, za rano otkrivanje i brzo iskorjenjivanje stranih vrsta te za upravljanje vrstama koje su već široko rasprostranjene na njihovom teritoriju. Međutim, još uvijek nije poznato da li je ova uredba utjecala na daljnje djelovanje u balkanskim zemljama koje nisu članice EU, iako su države članice dužne poticati suradnju o IAS-u s trećim zemljama (članak 22.). NNS i biološka raznolikost općenito su od niskog prioriteta u političkim programima mnogih zemalja, što posebno vrijedi za europske zemlje izvan EU-a. Nadalje, zemlje izvan EU-a nisu obvezne provoditi zakone EU-a koji se odnose na NNS, a to može ostaviti otvorene koridore za invaziju. Stoga su prema WP1 ciljevi i zadaci bili analizirati: (1) uredbu o politici stranih vrsta; (2) definicije okoliša i planovi upravljanja; (3) obrazovnu razinu i praksu u obrazovanju; i (4) socioekonomsku percepciju. Također, razvijene su prakse upravljanja rizikom i plan puta (roadmap plan) za provođenje i upravljanje rizikom za NNS vrste na zapadnom Balkanu, a analiziran je i razvoj obrazovanja.

Uredba EU-a 1143/2014 je implementirana u Programskim zemljama (Italija, Grčka i Hrvatska) i u Crnoj Gori kao Partnerskoj zemlji. Albanija, Bosna i Hercegovina nemaju zasebnu zakonsku regulativu o stranim vrstama. Dodatni problem Bosne i Hercegovine je složena struktura vlasti i nedostatak jedinstvenog zakonodavstva na nacionalnoj razini. Albanija je više usmjerena na zaštitu morske biološke raznolikosti nego na kopnene vode. Na zapadnom Balkanu nacionalni popisi stranih vrsta nisu potpuni i treba ih ažurirati. Identificirane su različite definicije stranih vrsta koje su obično regulirane zakonskim propisima u zemljama koje su NNS već primijenile u zakonodavstvu. Programi praćenja posebno usmjereni na strane vrste još uvijek nisu započeli niti u Programskim zemljama EU, osim u Hrvatskoj. Očito je nedostatak financijskih sredstava važan da zemlje započnu s takvom aktivnošću. Alati za upravljanje rizikom poput AS-ISK korišteni su samo na akademskoj razini, ali u praksi upravljanje rizikom NNS vrsta nije provedeno ni u jednoj od ispitanih zemalja. Većina zemalja edukaciju o NNS-u vrši putem tečajeva povezanih s projektnim aktivnostima koji predstavljaju glavnu obrazovnu praksu. Programske zemlje (Hrvatska, Turska) i zemlje partneri (Albanija i Bosna i Hercegovina) imaju na dodiplomskom, magistarskom i/ili doktorskom studiju predavanja o ekološkim i / ili socio-ekonomskim utjecajima NNS-a i IAS-a.

Razina obrazovanja sukladna je implementaciji NNS-a u zakonsku regulativu te je posljedično nedovoljno razvijena. Svijest građana i obrazovna pripremljenost za rješavanje NNS vrsta u partnerskim zemljama identificirana je kao niska te su identificirane različite vizije pristupa. Ciljna skupina za obrazovne programe NNS-a u regiji bili bi studenti, dionici kao što su mala i srednja poduzeća u ribarstvu, poljoprivredi, turističkoj industriji (Nacionalni parkovi, udruge ribara, sportska i rekreacijska udruženja itd.) i dionici kao kreatori politike (lokalna samouprava i središnja državna vlast). Na temelju utvrđenog trenutnog stanja u partnerskim zemljama zapadnog Balkana identificirane su sljedeće mogućnosti: (1) razvoj Nacionalne strategije i akcijski planovi za invazivne vrste; (2) izrada dosljednog nacionalnog zakonodavstva u skladu sa strategijom i akcijskim planom; (3) komunikacijska strategija unutar i izvan teritorijalnih okvira (4) bolja kontrola nad unošenjem, puštanjem i praćenjem novih vrsta (5) uspostavljanje granične kontrole i biološke sigurnosti; (6) analiza rizika; (7) razvoj strategije za podizanje svijesti; (8) i razvoj strategije obrazovanja koja se temelji na utvrđenim ciljnim skupinama. Zajedničkim naporima i dobrom komunikacijom ove bi se mogućnosti mogle provesti na zapadnom Balkanu kako bi se spriječili daljnji gubici biološke raznolikosti.