Radnog paketa 2 (WP2) je da stvori dobru bazu svih dostupnih informacija i podataka o stranim akvatičnim vrstama (engl. non-native species NNS) u ciljanim zemljama koja će biti kontinuirano ažurirana rezultatima dobivenim unutar WP2: internetska platforma i baza podataka. Relevantni zadaci koje treba ispuniti da bi se dovršila implementacija WP2 su (a) pregled literature i istraživanje glavnih vodenih tijela partnerskih zemalja, (b) intervju s predstavnicima industrije i dionicima (zainteresiranim stranama), (c) kombiniranje nalaza za izradu internetske platforme, (d) izrada internetske baze podataka i (e) probno testiranje baze zajedno s pregledima procjena. Prezentirani sažetak kreiran je na osnovu pregleda literature i istraživanja glavnih vodenih tijela partnerskih zemalja.

Pionirska istraživanja o NNS datiraju iz 1970-ih. Od tada su istraživanja na ovom području brzo napredovala na globalnom nivou. Općenito promatrano, unos NNS u morska staništa može se dogoditi namjerno ili slučajno. Dostupni podaci Europske agencije za okoliš (EEA) pokazuju da je u europskim morima prisutno oko 1 223 NNS, od čega je gotovo 81% (1 039) zabilježeno u periodu 1949-2017. Trend unosa NNS u Sredozemno more dosegao je vrhunac od 2000. do 2005. godine, s približno 21 novom vrstom godišnje. Glavni vektori unosa stranih vrsta poznatih u Mediteranu su (i) akvakulturne aktivnosti (44 vrste, 41%), (ii) Sueski kanal (28 vrsta, 26%), (iii) pomorski transport (17 vrsta, 15%), (iv) ribolovne aktivnosti (3 vrste, 3%) i (v) trgovina akvarijskim vrstama (1 vrsta 1%).

Balkanski poluotok je jedno od svjetskih žarišta biodiverziteta sa najvećim udjelom endemskih vrsta riba ograničenog areala u Europi. Međutim, nedavna istraživanja provedena u nekoliko balkanskih zemalja otkrila su da je 15%-23% njihove slatkovodne riblje faune stranog podrijetla, a da ihtiofaunu pojedinih slijevova, poput onih rijeke Dunav i jezera Pamvotis (Grčka), čini više od 50% i 80% stranih vrsta riba. Sve do ranih 1950-ih, prvenstveno su unesene sjevernoameričke i azijske vrste, dok je interes za vrste iz sjeverne i zapadne Evrope nastao kasnije. Ukupno je 60 vrsta riba uneseno je na Balkanski poluotok namjerno, slučajno ili prirodnim širenjem. Prvi unosi u kopnene vode zabilježeni su u 19. stoljeću u Bugarskoj (dvije vrste), Hrvatskoj (jedna vrsta) i Sloveniji (četiri vrste). Inventarizacija stranih vrsta predstavlja osnovni prvi korak i kritično sredstvo za provedbu relevantnih politika i razgraničenje pristupa upravljanja. Iako su napori upravljanja/inicijative javnih politika usmjereni na suzbijanje stranih i invazivnih vrsta intenzivirani na globalnom i regionalnom nivou, takvi se popisi moraju redovito ažurirati i ostati aktualni, jer se čini da stopa uvođenja novih NNS na globalnom nivou ne opada. Uključivanje deskriptora i pokazatelja stranih vrsta u instrumente javnih politika stvorilo je obaveze izvještavanja na nacionalnom nivou (vidi npr. Tsiamis i sur., 2019) i pokrenulo val znanstvenih aktivnosti usmjerenih na otkrivanje, kvantifikaciju, istraživanje, i ublažavanje njihovog utjecaja na okoliš. Također, koncept „građanske znanosti“ (eng. Citizen Science), tj. uključivanje javnosti u proizvodnju znanstvenih podataka (McKinley i sur., 2017), pružio je važan doprinos ranom otkrivanju prisutnosti novih stranih vrsta. Nadalje, nadzor odomaćenih stranih vrsta (Giovos i sur., 2019.) i nove genetičke metode sve više se rutinski koriste za razjašnjavanje nedoumica u vezi s identitetom i geografskim porijeklom vrsta (Bayha i sur., 2017; Viard i sur., 2019). Kao rezultat toga, vremenski razmak između prvog otkrivanja nove strane vrste i objavljivanja odgovarajućeg zapisa smanjio se posljednjih godina, čemu je u velikoj mjeri pomogla spremnost znanstenih časopisa da objavljuju takva zapažanja o biološkoj raznolikosti.

Balkanski poluotok graniči se s Jadranskim i Jonskim morem na zapadu, Sredozemnim morem na jugu i Egejskim, Mramornim i Crnim morem na istoku. Velika biološka raznolikost vrsta riba rezultat je geološke i paleoklimatske povijesti regije i geofizičke raznolikosti kopnenih vodnih tijela. Klimatske razlike između različitih dijelova Balkanskog poluotoka dodatno doprinose tim biogeografskim razlikama.

Albaniju odlikuje visok stupanj biološke raznolikosti na razini ekosustava i vrsta, posebno u kontekstu njene male površine. Ova raznolikost rezultat je (a) širokog raspona klimatskih prilika, nadmorske visine i geologije u Albaniji; (b) njene pozicije na sjecištu dvije glavne biogeografske zone (srednja Euopa i Mediteran); (c) njene pozicije uzduž važnog migratornog puta ptica; (d) njenih obala na Jadranskom i Jonskom moru; i (e) obilja ekološki raznolikih slatkovodnih ekosistema. Albanija je ekološki povezana sa susjednim zemljama zajedničkim staništima, jezerima i rijekama, kao i migracijama ptica i morskih organizama. Do sada postoji 20 registriranih morskih invazivnih stranih akvatičnih vrsta (IAS). One pripadaju različitim taksonomskim skupinama kao što su Rhodophyta (4 vrste), Chlorophyta (1 vrsta), Phaeophyta (1 vrsta), Spermatophyta (1 vrsta), Annelida (1 vrsta), Decapoda (3 vrste), Mollusca (5 vrsta) i Pisces (4 vrste). Za identifikaciju NNS u Albaniji korišteni su različiti pristupi. Jedan je pristup da su identifikaciju NNS vrsta izravnim uzorkovanjem jedinki NNS vršili istraživači. U drugim slučajevima, uzimanje uzoraka vršili su ribari, a naknadnu identifikaciju i opis vrsta napravili su znanstvenici ili je ona urađena u okviru projekata građanske znanosti (citizen science projects), kao što je „Da li vam je to strano? Podijeli to!!!" i „Lokalno ekološko znanje - LEK“.

Bosna i Hercegovina (BiH) je geomorfološki, hidrološki i klimatski vrlo raznolika zemlja, što je rezultiralo izraženom ekološkom heterogenošću. Objavljeni izvještaji uključuju gotovo 5.100 identificirana taksona viših biljaka, što podcrtava njeno florističko bogatstvo i svrstava zemlju među najbogatije u Europi u kontekstu biodiverziteta. To potvrđuje i veliki broj endemskih i reliktnih vrsta, posebno među beskralješnjacima. Faunu BiH karakterizira pojava refugija i razvojnih centara, te najjedinstvenija fauna krških izvora, planinskih bujica i kanjona. Fauna riba u BiH relativno je dobro istražena. Ukupno ima 119 slatkovodnih vrsta riba. Najveća raznolikost prepoznata je u porodici Cyprinidae (26 rodova i 51 vrsta) i Salmonidae (5 rodova i 8 vrsta). Tijekom florističkih istraživanja područja duž donjeg toka rijeke Une u proljeće 2009. godine zabilježeno je 14 stranih invazivnih vrsta, koji su se uglavnom širili zbog prelaska sa ekstenzivne na intenzivnu poljoprivrednu praksu. BiH ima svega 27 km dugu obalu na Jadranskom moru. Ipak, područje istraživanja morskog okoliša je, općenito, još uvijek nedovoljno razvijeno i iskorišteno u zemlji.

Crnu Goru karakterizira visok genetički diverzitet, te bogatstvo vrsta i ekosustava. Glavna karakteristika biodiverziteta Crne Gore je visoka abundancija različitih vrsta i ekosistema na uskom geografskom području. Posebna istraživanja i praćenje NNS u Crnoj Gori još uvijek nisu provedena. Dostupni podaci o NNS potječu iz različitih projekata i monitoring programa, uključujući nacionalna i međunarodna istraživanja. Posljednjih godina provedba LEK-a bila je u okviru FAO AdriaMed i BALMAS projekata koji su omogućili uspostavljanje transnacionalne suradnje među istraživačima jadranskih zemalja. Lokalno ekološko znanje ribara istraženo je kako bi se dobile alternativne informacije o prisutnosti vrsta, dok su znanstvenici paralelno vršili procjenu kvalitativnih i kvantitativnih indeksa abundance vrsta. Ovim projektima zabilježena je prisutnost šest vrsta makroalgi, jedne vrste spužvi, 11 vrsta mekušaca, tri vrste člankonožaca, dva crva, jedan briozoan, jedna ascidija i 12 novih vrsta riba. Za slatkovodne ekosustave, popis bibliografskih zapisa o unesenim slatkovodnim vrstama riba dat je u radu Piria i sur. (2018), u okviru kojeg je u crnogorskoj regiji identificirano 16 vrsta.

Upravljanje invazivnim stranim vrstama jedan je od najvećih izazova za očuvanje kopnene, slatkovodne i morske autohtone biološke raznolikosti. Invazivne vrste zabilježene su kao drugi najčešći uzrok izumiranja vrsta, dok se njihovi ekološki uticaji mogu širiti duž prehrambene mreže. Ovi utjecaji mogu narušiti socio-ekonomsku funkciju i zdravlje ekosustava te prouzrokovati ozbiljan gubitak usluga ekosustava. Njihovo upravljanje je presudno za očuvanje biodiverziteta i dobrobit ljudi. U nekoliko slučajeva, primjena takvih strategija dovela je do mnogih uspješnih iskorjenjivanja stranih vrsta. U morskom okruženju, velika ekološka povezanost kroz vodeni medij potiče širenje vrsta, čineći napore za kontrolu bioloških invazija izazovnijim. Iskorenjivanje morskih invazivnih vrsta postignuto je u rijetkim slučajevima koje karakterizira rano otkrivanje i brzi odgovor u ograničenim područjima. U slučaju odomaćenih populacija invazivnih vrsta, iskorjenjivanje je malo vjerojatno, a cilj menadžmenta je smanjiti njihove populacije na razine koje imaju manje utjecaje koji se smatraju prihvatljivim. Treba razmotriti sveobuhvatan pristup upravljanju invazivnim vrstama: očekivani utjecaj ovih vrsta na autohtone ekosustave, dostupne mogućnosti tehničkih intervencija, njihov očekivani doprinos uspjeha i njihovi troškovi, rizici povezani s upravljanjem, razmjer javne podrške i podrška dionika predloženim intervencijama. Raspon većine morskih invazivnih vrsta uglavnom je predstavljen s 12 modelnih vrsta, koje se razlikuju u njihovim disperzijskim kapacitetima (niskim u odnosu na visoke), njihovom rasprostranjenošću na području pod upravljanjem (lokalizirano u odnosu na nelokalizirano) i njihovim taksonomskim identitetom (makrofiti, beskičmenjaci ili ribe). Nijedna od upravljačkih radnji nije se smatrala idealnom (u potpunosti primjenjivom) za kontrolu bilo koje od 12 vrsta. Međutim, dokazi pokazuju da je vjerojatnije da će upravljanje morskim invazivnim vrstama uspjeti u slučajevima kada se vrsta otkrije rano i odgovor adekvatnih nadležnih institucija bude brz.

U Albaniji su pregledom literature prisutni ograničeni podaci, uglavnom zbog slabo zastupljenih istraživanja više grupa organizama, posebno beskralješnjaka, i općenito vodenih staništa (morskih i slatkovodnih). Većina podataka koji se odnose na invazivne strane vrste prikupljeni su sporadično, kroz opće studije fokusirane na nekoliko grupa flore i faune. Iako su institucije malo učinile, postoji nekoliko međunarodnih konvencija i sporazuma koje je ratificirala Albanija, a koji uključuju NNS ili invazivne strane vrste. Glavne institucije koje se bave istraživanjima vezanim uz NNS i invazivne strane vrstame u Albaniji su Poljoprivredno Sveučilište u Tirani i druga Sveučilišta u regiji, Institut za sigurnost hrane i veterinu i Institut za javno zdravstvo.

Bosna i Hercegovina još uvijek nema razvijen program praćenja invazivnih vrsta, kao ni zakon koji regulira praćenje, kontrolu i smanjenje negativnog uticaja invazivnih vrsta. Strategija i akcijski plan za zaštitu biološke raznolikosti Bosne i Hercegovine 2015-2020. navodi obavezu države da radi na kontroli invazivnih vrsta. Prema ovoj strategiji, strane životinjske vrste došle su na područje BiH direktno ljudskim uticajem, za potrebe uzgoja i proizvodnje, ili indirektno različitim aktivnostima. Osim toga, problem invazivnih vodenih vrsta u BiH opisan je i u Strateškoj studiji o utjecaju na okoliš Plana upravljanja vodama za rijeku Savu u Federaciji Bosne i Hercegovine. Trenutno je u tijeku projekat pod nazivom „Sava TIES - Očuvanje staništa sliva rijeke Save kroz transnacionalno upravljanje invazivnim stranim vrstama“ koji se bavi identifikacijom i kontrolom invazivnih vrsta u Nacionalnom parku Una. Projekt Sava TIES bavit će se ovim izazovima i razviti strateški okvir za međusektorsko, transnacionalno upravljanje, kontrolu i iskorjenjivanje invazivnih stranih vrsta u slivu rijeke Save. Ovo će biti prvi pokušaj rješavanja ovog zahtjevnog pitanja na transnacionalnom koridoru u regiji, dok će stečeno iskustvo koristiti dionicima unutar dunavske regije, ali i šire.

U Crnoj Gori ne postoji poseban program praćenja koji se fokusira samo na NNS i invazivne strane vrste. Podaci o tim vrstama prikupljaju se kroz razne nacionalne i međunarodne projekte, monitoringe i istraživanja, ali se posebno praćenje ne provodi. U Crnoj Gori ne postoji razvijen program praćenja invazivnih vrsta. Uredba EU br. 1143/2014 implementirana je u crnogorski zakonodavni okvir kroz Zakon o stranim i invazivnim stranim vrstama biljaka, životinja i gljiva. Ovim se zakonom uređuje način sprečavanja unošenja i širenja stranih i invazivnih stranih vrsta biljaka, životinja i gljiva, radi ublažavanja i smanjivanja štetnog uticaja na biološku raznolikost, usluge ekosistema i / ili zdravlje ljudi.

DATABASE OF AQUATIC NNS IN ALBANIA, BOSNIA & HERZEGOVINA AND MONTENEGRO

RISKMAN ONLINE PLATFORM FOR DETECTION OF NEW AQUATIC NNS RECORDS IN THE WBS