WP1 - Sažetak

Zajedno s klimatskim promjenama, unos stranih vrsta (NNS) široko je prepoznat kao jedna od glavnih prijetnji akvatičnoj biološkoj raznolikosti i uticaju na dobrobit ljudi. Prva regulacija europske legislative o stranim vrstama koja se odnosi na invazivne strane vrste (IAS), stupila je na snagu 2014. godine Uredbom EU-a 1143/2014 o sprječavanju i upravljanju unošenja i širenja invazivnih stranih vrsta. Na temelju gore spomenute Uredbe, države članice (MS) trebale bi poduzeti mjere za puteve nenamjernog unosa, za rano otkrivanje i brzo iskorjenjivanje stranih vrsta te za upravljanje vrstama koje su već široko rasprostranjene na njihovom teritoriju. Međutim, još uvijek nije poznato da li je ova uredba uticala na daljnje djelovanje u balkanskim zemljama koje nisu članice EU, iako su države članice dužne poticati saradnju s trećim zemljama u vezi s regulacijom IAS (članak 22.). NNS i biološka raznolikost općenito su od niskog prioriteta u političkim programima mnogih zemalja, što posebno vrijedi za europske zemlje izvan EU-a. Nadalje, zemlje izvan EU nisu obavezne provoditi zakone EU koji se odnose na NNS, što može ostaviti otvorene koridore za invaziju. Stoga su ciljevi i zadaci koji se bave NN vrstama na zapadnom Balkanu u okviru WP1 obuhvatili analizu: (1) zakonske regulative o stranim vrstama; (2) definicije okoliša i planova upravljanja; (3) obrazovnog nivoa i prakse u obrazovanju; i (4) socioekonomske percepcije. Također, razvijene su prakse upravljanja rizikom i plan puta za provođenje i upravljanje rizikom za NNS vrste na zapadnom Balkanu. Također je analiziran i razvoj obrazovanja.

Uredba EU broj 1143/2014 je implementirana u Programskim zemljama (Italija, Grčka i Hrvatska) i u Crnoj Gori kao Partnerskoj zemlji. Albanija i Bosna i Hercegovina nemaju zasebnu zakonsku regulativu o stranim vrstama. Dodatni problem Bosne i Hercegovine je kompleksno državno ustrojstvo te izostanak jedinstvenog zakonskog propisa na državnom nivou. Albanija je više usmjerena na zaštitu morske biološke raznolikosti nego na kopnene vode. Na zapadnom Balkanu, nacionalni popisi stranih vrsta nisu potpuni i potrebno ih je ažurirati. Identificirane su različite definicije stranih vrsta koje su obično regulirane zakonskim propisima u zemljama čije zakonodavstvo već tretira NNS. Programi praćenja posebno usmjereni na strane vrste uspostavljeni su u Programskim zemljama EU (Italija, Grčka, Hrvatska) u kontekstu Okvirne direktive o morskoj strategiji. Očito, nedostatak finansijskih sredstava priječi zemlje da započnu s takvom aktivnošću. Alati za upravljanje rizikom poput AS-ISK korišteni su samo na akademskoj razini, ali u praksi upravljanje rizikom NNS vrsta nije provedeno ni u jednoj od ispitanih zemalja. Većina zemalja edukaciju o NNS-u vrši putem studijskih predmeta povezanih s projektnim aktivnostima koji predstavljaju glavnu obrazovnu praksu. Programske zemlje (Hrvatska, Turska) i zemlje partneri (Albanija i Bosna i Hercegovina) organiziraju predavanja o ekološkim i / ili socio-ekonomskim uticajima NNS-a i IAS-a na dodiplomskom, magistarskom i/ili doktorskom studiju.

Nivo obrazovanja odgovara implementaciji NNS-a u zakonsku regulativu te je posljedično nedovoljno razvijena. Svijest građana i obrazovna pripremljenost za rješavanje NNS vrsta u partnerskim zemljama identificirana je kao niska te su identificirane različite vizije pristupa. Ciljna grupa za obrazovne programe NNS-a u regiji bili bi studenti, zainteresirane strane kao što su mala i srednja preduzeća u ribarstvu, poljoprivredi, turističkoj industriji (nacionalni parkovi, udruženja ribara, sportska i rekreacijska udruženja, itd.) i zainteresirane strane kao kreatori politike (lokalna samouprava i središnja državna vlast). Na osnovu utvrđenog trenutnog stanja u partnerskim zemljama zapadnog Balkana identificirane su sljedeće mogućnosti: (1) razvoj Nacionalne strategije i akcijski planovi za invazivne vrste; (2) izrada dosljedne nacionalne legislative u skladu sa strategijom i akcijskim planom; (3) komunikacijska strategija unutar i izvan teritorijalnih okvira; (4) bolja kontrola nad unošenjem, puštanjem i praćenjem novih vrsta; (5) uspostavljanje granične kontrole i biološke sigurnosti; (6) analiza rizika; (7) razvoj strategije za podizanje svijesti; (8) i razvoj strategije obrazovanja koja se temelji na utvrđenim ciljnim grupama. Zajedničkim naporima i dobrom komunikacijom ove bi se mogućnosti mogle provesti na zapadnom Balkanu kako bi se spriječili daljnji gubici biološke raznolikosti.