WP1 - Abstrakt

Zajedno s klimatskim promjenama, unošenje stranih vrsta (NNS) široko je prepoznato kao jedna od glavnih prijetnji vodenom biodiverzitetu i uticaju na dobrobit ljudi. Prva regulacija evropskog zakonodavstva o stranim vrstama koja se odnosi na invazivne strane vrste (IAS), stupila je na snagu 2014. godine Uredbom EU-a 1143/2014 o spriječavanju i upravljanju unošenja i širenja invazivnih stranih vrsta. Na osnovu te Uredbe, države članice (MS) treba da preduzmu mjere na putevima nenamjernog unosa, mjere za rano otkrivanje i brzo iskorjenjivanje stranih vrsta te za upravljanje vrstama koje su već široko rasprostranjene na njihovoj teritoriji. Međutim, još uvijek nije poznato da li je ova uredba uticala na dalje akcije u balkanskim zemljama koje nisu članice EU, iako su države članice dužne da unaprijeđuju saradnju o IAS-u sa trećim zemljama (član 22). NNS i biodiverzitet generalno su od niskog prioriteta u političkim programima mnogih zemalja, što posebno vrijedi za evropske zemlje izvan EU-a. Pored toga, zemlje izvan EU-a nisu obavezne da sprovode zakone EU-a koji se odnose na NNS, a to može ostaviti otvorene koridore za invaziju. Stoga su prema WP1 ciljevi i zadaci bili da se analiziraju: (1) propisi o stranim vrstama; (2) definicije životne sredine i planovi upravljanja; (3) nivo obrazovanja i praksa u obrazovanju; i (4) socioekonomska percepcija. Takođe, razvijene su prakse upravljanja rizikom i plan puta za provođenje i upravljanje rizikom za NNS vrste na zapadnom Balkanu, a analiziran je i razvoj obrazovanja.

Uredba EU-a 1143/2014 je implementirana u Programskim zemljama (Italija, Grčka i Hrvatska) i u Crnoj Gori kao Partnerskoj zemlji. Albanija, Bosna i Hercegovina nemaju posebnu zakonsku regulativu o stranim vrstama. Dodatni problem Bosne i Hercegovine je složena državna struktura i nedostatak jedinstvenog zakonskog propisa na državnom nivou. Albanija je više usmjerena na zaštitu morskog biodiverziteta nego na kopnene vode. Na zapadnom Balkanu nacionalni popisi stranih vrsta nisu potpuni i treba ih ažurirati. Prijavljene su različite definicije stranih vrsta koje su obično regulisane zakonskim propisima u zemljama koje su NNS već primijenile u zakonodavstvu. Programi praćenja posebno usmjereni na strane vrste još uvijek nisu započeli niti u Programskim zemljama EU, osim u Hrvatskoj. Očigledno je nedostatak finansijskih sredstava važan da zemlje započnu sa takvom aktivnošću. Alati za upravljanje rizikom poput AS-ISK korišteni su samo na akademskom nivou, ali u praksi upravljanje rizikom NNS vrsta nije sprovedeno ni u jednoj od ispitanih zemalja. Većina zemalja edukaciju o NNS-u vrši putem obrazovnih kurseva povezanih s projektnim aktivnostima koji predstavljaju glavnu obrazovnu praksu. Programske zemlje (Hrvatska, Turska) i zemlje partneri (Albanija i Bosna i Hercegovina) imaju na dodiplomskom, magistarskom i/ili doktorskom studiju predavanja o ekološkim i / ili socio-ekonomskim uticajima NNS-a i IAS-a.

Nivo obrazovanja odgovara implementaciji NNS-a u zakonsku regulativu i još uvijek nije razvijen. Svijest građana i obrazovna spremnost za rješavanje NNS vrsta u partnerskim zemljama identifikovane su kao niske te su identifikovane različite vizije pristupa. Ciljna grupa za obrazovne programe NNS-a u regionu mogu biti studenti, zainteresovane strane kao što su mala i srednja preduzeća u ribarstvu, poljoprivredi, turističkoj industriji (Nacionalni parkovi, udruženja ribara, sportska i rekreativna udruženja itd.) i zainteresovane strane kao kreatori politike (lokalna samouprava i državna vlast). Na osnovu utvrđenog trenutnog stanja u partnerskim zemljama zapadnog Balkana identifikovane su sljedeće mogućnosti: (1) razvoj Nacionalne strategije i akcioni planovi za invazivne vrste; (2) razvoj konzistentnog nacionalnog zakonodavstva u skladu sa strategijom i akcionim planom; (3) komunikaciona strategija unutar i izvan teritorijalnih okvira (4) bolja kontrola nad unošenjem, puštanjem i praćenjem novih vrsta (5) uspostavljanje granične kontrole i biološke sigurnosti; (6) analiza rizika; (7) razvoj strategije za podizanje svijesti; (8) i razvoj strategije obrazovanja na osnovu identifikovanih ciljnih grupa. Zajedničkim naporima i dobrom komunikacijom ove bi se mogućnosti mogle primijeniti na zapadnom Balkanu kako bi se spriječili dalji gubici biodiverziteta.